Članak 140.

Radnici zaposleni kod poslodavca koji zapošljava najmanje dvadeset radnika, osim radnika zaposlenih u tijelima državne uprave, imaju pravo sudjelovati u odlučivanju o pitanjima u vezi s njihovim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.

Članak 141.

(1) Radnici imaju pravo na slobodnim i neposrednim izborima, tajnim glasovanjem, izabrati jednog ili više svojih predstavnika (u daljnjem tekstu: radničko vijeće) koji će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti i promicanju njihovih prava i interesa.

(2) Postupak utemeljenja radničkog vijeća pokreće se na prijedlog sindikata ili najmanje dvadeset posto radnika zaposlenih kod određenog poslodavca.

Članak 142.

(1) Broj članova radničkog vijeća utvrđuje se prema broju radnika zaposlenih kod određenog poslodavca, i to:

1) do sedamdeset pet radnika, jedan predstavnik

2) od sedamdeset šest do dvjesto pedeset radnika, tri predstavnika

3) od dvjesto pedeset jedan do petsto radnika, pet predstavnika

4) od petsto jedan do sedamsto pedeset radnika, sedam predstavnika

5) od sedamsto pedeset jedan do tisuću radnika, devet predstavnika.

(2) Za svakih sljedećih započetih tisuću radnika povećava se broj članova radničkog vijeća za dva.

(3) Pri predlaganju članova radničkog vijeća potrebno je voditi računa o ravnomjernoj zastupljenosti svih organizacijskih jedinica i skupina zaposlenih radnika (po spolu, dobi, stručnoj spremi, poslovima na kojima rade i slično).

Članak 153.

(1) Radničko vijeće, u svrhu zaštite i promicanja prava i interesa radnika, u punom povjerenju surađuje sa svim sindikatima koji imaju svoje članove zaposlene kod određenoga poslodavca.

(2) Član radničkog vijeća može nesmetano nastaviti rad u sindikatu.

(3) Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz članka 164. stavka 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. ovoga Zakona.

(4) Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovoga članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.

Unatoč nanizanim razlikama, jasno je da radničko vijeće i sindikat imaju bezbroj dodirnih točaka, s obzirom da oba, u pravilu i zajedno, promiču i unaprjeđuju prava radnika.

Stoga Zakon o radu određuje da radničko vijeće, u svrhu zaštite i promicanja prava i interesa radnika, u punom povjerenju surađuje sa svim sindikatima koji imaju svoje članove zaposlene kod određenoga poslodavca. Također, član radničkog vijeća može nesmetano nastaviti i svoj rad u sindikatu (čl.153). Pri ovom posljednjem treba imati na umu da će, u slučaju organizacije i provedbi industrijskih akcija član radničkog vijeća morati razjasniti da u isključivo sindikalnim aktivnostima djeluje kao aktivist sindikata, odnosno pojasniti da to ne čini kao član radničkog vijeća.

Članak 152.

Radničko vijeće je obvezno redovito obavješćivati radnike i sindikat o svome radu te primati njihove poticaje i prijedloge.

Iako mnogi poslodavci, pa i radnici, poistovjećuju radničko vijeće sa sindikatom, između njih postoje velike razlike i treba ih barem u osnovi spomenuti.

Za početak sindikati su većinom ustrojeni s obzirom na sektore i djelatnosti koje pokrivaju, te djeluju kod više poslodavaca kod kojih imaju svoje članove i podružnice. Sindikati su udruge radnika, svojih članova, s jasnim ciljem promicanja njihovih radnih i socijalnih interesa, a to čine socijalnim dijalogom, no i pritiscima a to je glavna razlika u načinu rada. Kako bi promicali interese svojih članova, sindikati jedini stupaju u industrijske akcije protiv poslodavca, uključujući i štrajk, te sklapaju kolektivne ugovore koji su često zaista rezultat prave borbe s poslodavcem.

S druge strane radničko vijeće egzistira kod pojedinog poslodavca i ono ne prelazi njegove okvire. Ono nije udruga radnika, već tijelo u koje svi radnici biraju svoje predstavnike prema poslodavcu. Ono služi kao most komunikacije i predstavljanja između radnika i poslodavca, ali lišeno je instrumenata pritisaka i borbe za radna prava. Tako radničko vijeće, ne smije organizirati ni sudjelovati u industrijskim akcijama, pogotovo ne štrajku, niti se smije upuštati u kolektivne radne sporove koji bi mogli dovesti do takvih akcija. Stoga radničko vijeće ne može biti stranka kolektivnog ugovora, a samo iznimno može potpisivati sporazume o materijalnim pravima koji svojim sadržajem ulaze u sferu kolektivnih ugovora i rada sindikata.

U našoj praksi ove suštinske razlike se gube i blijede. Zbog nejasne zakonske regulative, sindikati kroz kolektivno pregovaranje podižu razinu prava za sve radnike, iako su u svojoj suštini sindikati udruga radnika koja se bori za interese svojih članova. Današnja realnost je da se sindikati odnosno njihovi članovi bore i izbore za određena prava, a ostali radnici bez ikakve grižnje savjesti i solidarnosti također uživaju ta prava. Došlo je do toga da svi nešto traže, čak i okrivljuju sindikate, a da uopće nisu njihovi članovi. Takav odnos dodatan je uzrok što mnogi brkaju radnička vijeća i sindikate.

Članak 156.

(1) Radničko vijeće zasjeda i na drugi način obavlja svoje poslove u radno vrijeme.

(2) Za rad u radničkom vijeću svaki član ima pravo na naknadu plaće za šest radnih sati tjedno.

(3) Članovi radničkog vijeća mogu jedan drugome ustupati radne sate iz stavka 2. ovoga članka.

(4) Ako broj raspoloživih radnih sati to dopušta, poslovi predsjednika ili člana radničkog vijeća mogu se obavljati u punom radnom vremenu.

(5) Poslodavac mora radničkom vijeću osigurati potreban prostor, osoblje, sredstva i druge uvjete za rad.

(6) Poslodavac mora članovima radničkog vijeća omogućiti osposobljavanje za rad u radničkom vijeću.

(7) Poslodavac snosi i druge troškove koji u skladu s ovim Zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom nastanu djelatnošću radničkog vijeća.

(8) Predsjednik ili član radničkog vijeća koji je poslove za radničko vijeće obavljao u punom radnom vremenu, nakon prestanka obavljanja tih poslova ima pravo povratka na poslove na kojima je prethodno radio, a ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova, poslodavac mu je dužan ponuditi obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

(9) Sporazumom sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća pobliže se uređuju uvjeti za rad radničkog vijeća.

(10) Odnos radničkog vijeća i poslodavca temelji se na povjerenju i međusobnoj suradnji.

Članak 160.

(1) Radničko vijeće može s poslodavcem sklopiti pisani sporazum koji može sadržavati pravna pravila kojima se uređuju pitanja iz radnog odnosa.

(2) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje se neposredno i obvezno na sve radnike zaposlene kod poslodavca koji je sklopio sporazum.

(3) Sporazumom iz stavka 1. ovoga članka ne smiju se urediti pitanja plaća, trajanja radnog vremena te druga pitanja koja se redovito uređuju kolektivnim ugovorom, osim ako stranke kolektivnog ugovora na to ovlaste stranke toga sporazuma.

Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane Zakonom o radu (čl.153).

Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane Zakonom o radu, osim prava iz članka 164. stavka 2. Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. Zakona.

Dakle, ako su ostvareni uvjeti za radničko vijeće, ali ono nije izabrano, sindikalni povjerenik preuzima prava i obveze odnosno funkciju radničkog vijeća. Naravno, ako i povjerenik postoji kod poslodavca. U praksi, pogotovo u srednjim i manjim tvrtkama, to se vrlo često i događa. To ne čudi s obzirom na usku vezu sindikata i radničkog vijeća, te činjenicu da većinu lista kandidata, pa i izabranih članova radničkih vijeća, ionako daju predstavnici sindikata.

Zakonska odredba u ovom dijelu nije previše jasna u smislu trenutka preuzimanja ovlasti radničkog vijeća, odnosno da li je potrebno posebno još dodatno obavještavati poslodavca o preuzimanju ovlasti od strane sindikalnog povjerenika, ili to proizlazi iz same činjenice da djeluje sindikalni povjerenik, te postoje uvjeti za radničko vijeće koje nije izabrano. Iako sindikat redovito šalje obavijesti o preuzimaju ovlasti radničkog vijeća, u praksi se javljaju neka tumačenja da to čak nije ni nužno, te da do preuzimanja ovlasti dolazi automatski. Na ovu okolnost pažnju trebaju usmjeriti poslodavci.

Ako sindikalni povjerenik preuzme navedene ovlasti i pored funkcije povjerenika stupi u funkciju radničkog vijeća, treba paziti da u strogo sindikalnim aktivnostima odnosno industrijskom akcijama ne nastupa kao radničko vijeće nego isključivo kao sindikalni povjerenik.

Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati ne postignu sporazum o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, spor se može riješiti odgovarajućom primjenom odredbi ovoga Zakona o izborima za radničko vijeće. To znači da će se primijeniti sličan princip kao da su se izvršili izbori za radničko vijeće, samo će se umjesto dobivenog broja glasova gledati broj članova koji sindikat ima kod poslodavca i na temelju tih podataka odrediti će se omjer sindikalnih povjerenika koji će imati ovlasti radničkog vijeća i naravno funkcionirati kao radničko vijeće.